Intervju sa Gvozdenom Nikolićem

„Dobijao sam ponude za diplome na kompenzaciju, ja to nisam hteo da uradim. Nisam ni tada lagao ni varao, ne lažem i ne varam ni danas.“

Zasto ste odlučili da se bavite novinarstvom?
Nisam se ja odlučio, život je odlučio da ja budem novinar. To što sam danas ovde i bavim se ovim poslom je donekle božija volja, život me je dovukao dovde ili neka borba za opstanak, ko će ga znati… Veoma mlad sam se oženio i život je krenuo nekim drugim tempom i počele su da mi se dešavaju i neke teške stvari. Ja sam imao jednu nezgodnu situaciju u porodici. Moja ćerka rodjena je u sedmom mesecu i bila je slepa, ona danas radi u redakciji sa moja dva sina, treći je još mali, ali već priskače u pomoć. Ja sam mašinski tehničar i radio sam dvanaest godina u Fabrici reznog alata, a ovim poslom se bavim dvadeset godina. Radio kao tehničko lice, kao snimatelj na pojedinim televizijama, na lokalnoj televiziji „Galaksija“. Osnivač sam televiizije „Čačak“, tamo sam bio prvi radnik, radio sam u međuvremenu za televiziju „Satelit“ Crne Gore. Radio sam za srpsku televiziju u Čikagu u Americi, gde sam često odlazio zbog posla, nadničio sam pre podne, a popodne sam radio na toj srpskoj televiziji. To je sve bilo tako do 2007. godine kada sam uzeo otpremninu od televizije „Čačak“ i otišao kući. Devedesetih sam bio jedini koji je smeo sa kamerom da izađe na ulicu. Mnoge kolege, koji su profesionalni novinari izbegavali su to, međutim ja sam jednostavno to osećao i išao sam na ulicu i mislim da me je ta ulica iznedrila tad. Ja sam bio sa tim narodom na ulici, u stvari, mene narod povlači. Tamo gde je narod tamo sam ja!
Nemam fakultet i nažalost neki ljudi koji imaju ne rade ovaj posao. Mogao sam da biram diplomu. U ovom svetu vidimo kakve sve fakultete ljudi završavaju preko noci. Čak sam dobijao ponude za diplome na kompenzaciju, da pustim reklame za ove ili one, tamo neke fakultete, neke škole. Ja to nisam hteo da uradim. Ja sam ono što jesam. Ja sam mašinski tehničar i mislim da mi je to sačuvalo glavu. Danas bi bio neki nabeđeni novinar koji je na kvarno sa kupljenom diplomom napravio „Glas zapadne Srbije“ i radi to što jeste. Ne može to niko da mi kaže. Dakle, nisam ni tad lagao ni varao, ne lažem i ne varam ni danas!

Da li ste ikada razmišljali da odustanete?
Pa ne, osećam taj posao i mislim da to imam u krvi.  I u svakom trenutku, sedeću u kafani, ja imam već dve teme koje će da mi se rode.

S obzirom da ste jedan od takoreći osnivača televizije „Čačak“, zbog čega više niste tamo?
Ja sam tamo jedno vreme bio predsednik sindikata i to u vreme kad je bila priča da televizija treba da se proda. Neki ljudi su užurbano pripremali tu televiziju za prodaju, međutim ja se nisam slagao, ali nisam ni mogao da se oduprem tome. Moje poznanstvo sa tadašnjim ministrom Lalovićem dovelo je do toga da ja dođem do jednog kolektivnog ugovora, koji je trebalo da potpišemo u televiziji „Čačak“ i da na neki način mi budemo sigurni narednih pet godina. Ako se proda, narednih pet godina nema promene delatnosti, petsto evra, po godini staž i tako dalje. I ja sam to predočio nekim mojim kolegama iz sindikata na jednom sastanku. Šta se dogodilo… Tada je bio petak i ja sam predložio da u toku nedelje potpišemo taj kolektivni ugovor i da ja to u ponedeljak ili utorak odnesem to ministru Laloviću da on to overi u ministarstvu i da budemo mi, na neki način, koliko tolko sigurni i zastćeni. Međutim kako sam napustio taj sastanak izašao sam na ulicu i sreo sam tadašnjeg gradonačelnika, koji onako ide prema meni i kaže: „Dobro Gvozdene, dokad bre više mi praviš probleme? Kakav kolektivni ugovor?“
Ljudi sa kojima sam sedeo,uz dužno poštovanje svima, istog trenutka su obavestili vlast i tako su prodali sami sebe. Javili su tadašnjoj lokalnoj vlasti da se sprema taj kolektivni ugovor i to je verovatno njima, u toj situaciji, bio problem u nameri da prodaju televiziju „Čačak“. Mene su smenili za noć. Umesto mene došla je koleginica Vesna Radović. Oni su organizovali tu neke izbore, to je bilo brzopotezno i od četrdeset osam radnika za mene je glasalo osam, četrdeset za Vesnu. Taj novi predsednik sindikata zaboravio je da produži čak i onaj kolektivni ugovor koji smo imali, bila je na odmoru i mislim da je to bio razlog. Tako da televizija „Čačak“ u momentu privatizacije nije imala nikakav kolektivni ugovor, ništa. Otišla je u prodaju i završila tako kao što je završila.
Za to vreme, nekih pola godine, ja sam bio na ulici. Imao sam u glavi da postoje neki ljudi kojima sam pomagao i značio, međutim, moj utisak je da kada sam te ljude sretao na ulici da su oni prelazili na drugu stranu, plašeći se da im ne tražim nešto. Bila je to ona priča „propao Gvozden“… I opet neka božija volja – sreo sam čoveka ispred kafane „Takovo“ , na pešačkom prelazu, sa kojim sam se retko kad i pitao na ulici. On je zastao i rekao: „Gvozdene moram nešto da te pitam. Čujem da si napustio televiziju, hajde da pogledaš ovo.“ I onda me odvede do onog tavana tamo gde sam ja počeo. To je bio tavan koji je bio pun golubova, prokišnjavao je i ja sam tu doneo svoj računar, koji sam kad krenem kući pokrivao celofanom. To je istina. Tu je nastao Glas zapadne Srbije i danas ta firma ima 12 ljudi, ona je najjači mediji u Zapadnoj srbiji, pokrivamo nekih 20 opština i radimo za 5 nacionalnih televizija.

S obzirom da ste devedesetih primećeni kao novinar koji je uvek bio prisutan na svim važnijim dešavanjima i koji je nosio kameru na leđima, recite mi na šta sve jedan novinar treba da bude spreman i koliko daleko treba da ide zarad informacije?
Novinar mora da bude tamo gde je narod. A političari, po njihovoj inerciji i logici koju oni imaju u glavi, oni će uvek doći tamo gde je narod na ovaj ili onaj način. Uvek sam bio sa narodom i na ulici, uvek sam bio tamo gde običan čovek ima problem. Znao sam ja da se to ne sviđa mnogim političarima, oni su uvek hteli da pokažu svoj deo vlasti kao odličan, perspektivan, ružičast, lep. Međutim, iza njegovih leđa bilo je mnogo muke, sirotinje, bede, ljudi koji nemaju hleba, za autobusku kartu, ja sam bio s tim narodom. Ja nisam mogao da se otrgnem tome. Možda bi prošao bolje u nekoj drugoj priči, u tom uligivanju političarima, verovatno bih tu nešto zaradio, ali to se potroši. Ono što sam ja zaradio u svim tim mojim kretanjima sa narodm, u njihovim nevoljama,  u stvari  je ovo što imam sada. Umeo sam da razumem taj narod, zato što sam i ja odrastao u porodici koja je bila jako siromašna. Sećam se dobro kad sam od komšije uzimao brašno, pola džaka, na zajam dok ne stigne nova pšenica. I ja odlično poznajem probleme naroda, kako živi, šta oseća taj čovek i ja sam uvek bio na njegovoj strani. Ne mora da znači da su ti ljudi uvek bili u pravu, ali oni su morali da imaju šansu, bar da kažu šta misle i osećaju. Ja sam im davao tu šansu. Često sam zbog toga nailazio na probleme, na osporavanja, ali u tim mojim pričama ljudi su prepoznavali svoju muku i to je, u stvari, napravilo Gvozdena, nikakva pamet.

12380969_10205607435411901_671914335_o

2013. godine ja „Glas zapadne Srbije“ bio dobitnik priznanja „Kapetan Miša Anastasijević“ u kategoriji za angažovano informisanje i društvenu odgovornost. To je pokazatelj da odlično obavljate ovaj posao. Da li mislilte da i ostali novinari rade na sličan način kao Vi?
Pa ne rade sigurno na način na koji radim ja, ali imamo sjajnih novinara. Mislim da Srbiji treba više reportera iz naroda. Inače, novinari su danas izloženi svemu i svačemu, nažalost. To su jako obrazovani ljudi, školovani, koji su prošli sve, ali mislim da moraju da imaju više slobode i hrabrosti u onome što rade, ako hoće da se izdvoje. Mislim da je neko nedavno rekao da danas novinar u Srbiji donekle liči na dragačevskog trubača, za sitne pare svira gde hoćeš i kako hoćeš. To nije dobro.

Koji je korak bio presudan za Vašu karijeru?
Za prvi veliki posao pomogla mi je Tanja Vidojević, ona je bila urednik „Fox televizije, ne smem da zaboravim tu ženu. Ona je bila moj prvi urednik i ona mi je prva dala šansu na velikim medijima. Moje prvo pojavljivanje bilo je zbunjujuće za ljude, pre svega za Čačane, oni su me znali kao snimatelja. Imao sam situaciju da odem i snimim nešto, napišem tekst i zovnem kolegu, spikera sa „Radio Čačka“ ili drugara da mi to pročita. I on odradi to jednom, dva, pet puta i sledeći put dođe i kaže: „Hiljadu dinara“ , a ja nemam ništa, još sam i u minusu. Znači izgubio dan, išao tamo snimao, potrošio gorivo i onda sam došao jednom u situaciju da to napustim, jer je potpuno neisplativo, ili da pokušam sam. I onda ja, naravno kako umem, odem sa kolima, snimim nešto, napišem sebi stendap, postavim kameru, namestim se i cepam, zatim upakujem to. I mislim da je to narodu bio šok. Pogotovu zbog tog mog akcenta, koji sam ja mislio da nikada neće proči. Međutim za ono što sam ja mislio da je minus ispostavilo se kao da je plus, pa me odmah prepoznaju, ne moraju ni da gledaju televiziju, ali odmah znaju ko je. Onda sam ja to prebacio na laptop i počeo da saljem ponude televizijama, između ostalog poslao sam i „Foxu“. Onda su me zvali na razgovor. Odem ja gore kod Tanjei kaže ona meni: „Gospodine Nikoliću, hajde Vi meni četiri priloga mesečno, pa ćemo videti.“ A ja njoj kažem svoj predlog: „Vi meni platite četiri, a ja ću da šaljem koliko god Vam treba.“ Jer meni je bilo bitno da ja uhvatim posao. Kasnije mi je Tanja rekla da ju je ta ponuda zbunila, niko tako nešto nije ponudio.
Vratim se ja u Čačak i krenem da radim. Prvi prilog prođe, drugi prođe malo skraćeno, onda su počele vesi od devetsto sekundi, treći, četvrti…
Naravno, kasnije kada sam upoznao urednike kao što su Zvezdana Jovanović, Baranac, Šanjević, bilo je mnogo lakše. To su sjajni ljudi, oni su me izbrusili, verovali mi i naučili da u minut i trideset sekundi sve kažem. Danas se osećam poprilično sigurnim, tako da kada me nazove Maja ili Senka odmah znam šta žele, razumemo se u pet reči. Obožavam ih kao ljude.

Šta mislite o cenzuri koja se danas sve češće nameće novinarima?
Mislim da vise ima autocenzure. Ja ni jednoj vlasti ne zameram ništa, više je to u nama. Razumem ja taj strah, zbog porodice, zbog posla. Što bi se ja zamerao sa ovim ili onim. Nikad ni jedan vlast, pa ni ova današnja Aleksandra Vučića, nikada nisam imao problem ni sa jednom vlašću, u smislu da mi neko dođe i kaže mi: „Slušaj, ti to ne smeš da uradiš.“ Nikad. Nisam imao problem ni sa vlašću Slobodana Miloševića. Tada smo mi bili na ulici, ja sam nosio kameru i nikad mi niko nije oduzeo traku, kasetu. Zaista, moram da budem iskren. Mislim da je to više bila nametnuta fobija, koja je palila mase. Isto kao i danas, svašta se piše, zaista nisam video da je neko uhapšen zbog toga. Mislim da je više ta autocenzura koja potiče iz naše glave i straha. I to je meni razumljivo. Ja lično, kada je ovaj posao u pitanju, nikada nisam imao problema. Umeli smo mi itekako da napadnemo vlast, budu oni ljuti, ako pričamo o lokalnoj vlasti, kazne malo, povuku neki novac za informisanje, naravno to se tu odrazi, ali su svesni da iako su nas kaznili novčano mi smo dobili na drugoj strani. Dobili smo u težini, nama narod veruje, mediji kome narod veruje verovaće mu i političari, oni će preći s ove strane automatski, to je takav tip ljudi, jer moraju da budu tamo gde je narod.

12415834_10205607435451902_851211742_o

Kako nastaju Vaše reportaže?
Najbolje reportaže sam napravio kad krenem u Ivanjicu, pa preko Javora prodžuim tamo prema Novoj Varoši, spustim se ka Sjenici i vidim ljude pred prodavnicom sede, piju pivo. Ja zaustavim kola, uđem u prodavnicu, kupim kao nešto, pozdravim te ljude i onda ja tu naručim svima pivo i sednem s njima, a naručim i sebi, iako mi se ne pije. To pivo je u stvari kopča, spona između mene i njih. Na takvim mestima ja sam napravio na desetine najboljih reportaža. Te mudrosti tih ljudi, njihov rezon je samo dovoljno preneti i čuti. Nema ko da ih čuje. Oni pričaju svoju muku sami sa sobom i odu kući, ali kad ja to iznesem negde, u velikom dnevniku, recimo, tu onaj običan svet, koji je u ogromnoj većini, prepozna sebe.

Šta mislite o online medijima, s obzirom da nisu regulisani zakonom?
Mislim da su online mediji budućnost i to ne može niko da spreči, ja mislim da tu samo treba uvesti više reda i tu je kraj. Znači ti mediji su budućnost. Tebi je u džepu, u telefonu dostupna u svakom trenutku neka informacija. Ne može to niko više da spreči, mislim da samo to polje samo treba urediti i to je to.

Imate li neki savet za buduce novinare?
Da budu svoji, da u taj posao ne ulaze imitirajući bilo koga. Sve dok pokušavaš da budeš kao ovaj ili onaj imaćeš problem. I da budu hrabri, naravno, u svemu tome. Ume ponekad da košta ta hrabrost, ali u krajnjoj liniji u mom slucaju se ta hrabrost isplati. Uvek i u svemu, svakom poslu je potrebna hrabrost. I da nikada ne odustaju. Zamislite da sam poklekao na prvom problemu, pomenuo sam već kojem i najtežem. Obično tu ljudi padnu, slomi ih. Ali ja nisam. Pobedio sam tu, jer sam dobio tri sina, a onu ulicu na kojoj sam ostao sam obrisao sa produkcijom koja je oslonac za pet nacionalnih medija.
I na kraju, osetio sam se ispunjenim jer sam radeći ovaj posao udomio četiri porodice bez krova nad glavom. Ono što mi je život dodelio vratio sam triput i Bogu i narodu, i naravno, tu nije kraj, još dugujem dokle god radim ovaj posao…

Praviću se da nije o tebi

Plav je. Lepo se smeje. Kaže da mu je nos polomljen, ali ja to ne primećujem. Meni je savršen. Ima zelene oči. Uspela sam da vidim sebe u njima, ali samo na trenutak. Trepnuo je i nestala sam. Kao da sam se probudila. Opet sam budna sanjala pored njega. Krupan je. Neko bi rekao da je debeo. Meni je taman da se pored njega osećam sigurno i da ne mogu lako da pobegnem iz njegovog zagrljaja, mada nikad to ne bih ni pokušala. Ima glupe fore i loš smisao za humor. Ipak mi se i dalje sviđa. Plašim se da se ne navučem na njega. Možda već jesam! Gledam ga i srećna sam sto je pored mene. Ljubi me. Grebe me njegova brada. Guram ga od sebe. Nije zaljubljen, samo se pravi da jeste. Nema veze, meni je lepo. Sebična sam, znam. Opet ga grlim i nastavljam da uživam. Slušam ga kako diše i razmišljam kako bi bilo tužno da sutra ne bude tu.

Dragi neko

Ponekad se pitam da li vreme testira moje strpljenje ili me priprema za nešto što je već unapred upakovalo za mene. Pokušala sam na sve načine da budem srećna. Ne pričam o onoj vrsti sreće kada kupiš nove cipele, položiš ispit ili sretneš nekoga posle mnogo, mnogo godina. Prema mom viđenju sreća je malo drugačija. Ona počinje sa trenutkom i nastavlja se večno. U stvari-ne počinje sa trenutkom, već sa nekim.

Dragi neko, mislim da je tvoj sat pokvaren. Na mom je već odavno otkucalo da treba da se pojaviš. Bilo bi lepo da dođes, pre nego sto me neka emotivna hendikepiranost ne odvuče u svoju nedođiju u kojoj se trguje lažnim vrednostima. Potreban si mi. Potrebna mi je ljubav. Čekam da je doneseš. Požuri i ne smišljaj izgovore usput. Ljubav i izgovori nikada nisu išli zajedno. Kako ne razumeš? Jednostavno je-ili nekog voliš ili ne. Ili si povezan sa nekim ili ne. To što to tvoje kazaljke stoje ne opravdava te, jer sam ja došla po tebe čak i pre vremena. Nije mi bilo bitno da se sretnemo u zakazano vreme, nije mi čak bio problem ni da te čekam…ako ćes doći. Odluči se, ja sam još uvek tu.

Mislila sam da svaku osobu možeš napraviti savršenom za sebe, ako to želiš. Međutim, mnogo mi je trebalo da shvatim da u životu nije kao u vrticu-dobiješ parče plastelina i oblikuješ ga onako kako ti hoćeš. Zato sam naučila da ti se nadam. Ne znam koje su ti boje oči, kosa, koža. Ne znam koju vrstu muzike slušaš, ni da li ćeš sa mnom gledati romantične filmove. Ne znam koliko snažno grliš i držiš za ruku. Ali, umeću da te volim, obećavam.

Ljudska pamet je glupa, nevođena srcem

Volela bih da znam da ljudi iz moje prošlosti misle na mene, kao ja na njih. Toliko je reči potrošeno na te osobe da više ne znam ni šta bih im pisala. Uprkos tome, imam potrebu da ipak nešto kažem, nešto snažno, nešto što će odjeknuti u njihovim glavama. Kao da verujem da će ih te reči vratiti. Možda već danas, možda za par godina, meni je samo bitno da ih vrate.

Bože, koliko je ovo teško priznati. Pa nedostaješ mi. Šteta što sam kukavica, pa ti to nikada neću reći. Ne očekuj ni da ćeš čuti koliko te volim, iako bih sada vrištala o tome. Mogla bih da pričam o tebi celu noć, ceo april, ma celu večnost. I znaš šta? Ne bi mi dosadilo. Nikada!

Jedini slušalac bi mi bio Mesec. Ljudi su preveliki nevaljalci i zloće, da bi razumeli. Osudili bi me da sam samo još jedna budala u univerzumu, koja cmizdri zbog gluposti. Mada bi verovatno na kraju i sami priznali da ih je bar jednom neka glupost opametila.

Niko osim tebe ne bi mogao da razume moju ludost, uvrnute ideje, moj život. Niko! A ponekad se u svom vrtlogu nedostajanja uhvatim za telefon, onda se setim da više nemam prava da te zovnem, ni hrabrosti, ni obraza.  Sve to što smo gradili godinama, uspele su da unište prljave, grozne, odvratne reči. Vrag nek ih nosi…

A ne bi mi smetalo ni da samo ćutimo, tišina sa tobom ionako nikad nije bila neprijatna. Bio bi to odličan mamac da te zagrlim, da plačem na tvom ramenu, zauvek… Ni jedno rame nije udobno kao tvoje.

Nisam znala da su noći ovako crne. Da ovako umeju da bole. Valjda je došlo vreme da i ja shvatim da je noć najgora za nedostajanje, jer nema tvog glupog smeha da je prekine. Ova usamljenost me opominje da je neke greške ipak trebalo oprostiti. Prokletstvo je što se čovek osvesti tek kad ga stigne nemoć od ostatka sveta.

Ipak, želim da znaš da ćeš zauvek ostati moj mali đavolak, prkosnog osmeha i zaljubljenog pogleda. Pored tebe je život bio magija, zaista. Neverovatan je bio osećaj da mi dodiruješ srce, iako me samo držiš za ruku. Da prodireš u moje snove, dok samo koračamo ulicom. Značilo je da imam nekoga, za koga sam bila sigurna da će kad svi pobegnu, zbog prejake oluje, ostati tu da mi drži kišobran. A na kraju sam te sama oterala…

Osećam da mi fali deo mene, jer su ga neki ljudi odneli kada su otišli. I to ne znači da su oni surovi ili lopovi, to znači da sam ja bila dovoljno veliki čovek da se delom poklonim nekome za uspomenu… I na taj način, zauvek oslabila sebe.

Da l’ je to sudbina il’ ko zna šta li je

Crveno svetlo na semaforu. Ledena kiša. Poziv od sudije za prekršaje. Pucanje ogledala. Slana kafa. Zalepljena žvaka na novim farmerkama. Sudaranje sa nepoznatim prolaznikom. Ništa se ne dešava slučajno. Univerzum dodeljuje svakome onoliko koliko mu pripada.

Ne pokušavaj da ispraviš svoje kovrdže. Pobogu, one su deo tebe i čine da se razlikuješ. Nekome tvoja kosa baš takva odgovara, možda nekome kome još nisi pružio šansu… Hm, trebalo bi. Ti ne znaš ko je predodređen da se uklopi  u tvoj kalup i ko može da podnese prejak stisak tvoje ruke, prepoznajući u njemu ljubav,  a ne bol. Ako neko, kojim slučajem, ne uspe da zasladi  kafu po tvom ukusu, zanemari. Možda će uspeti da ti  zasladi život.

Postoji nešto što ljudi zovu sudbina. Moć koja kontroliše sve oko tebe i ne traži tvoje odobrenje za to. Stvari se dešavaju izvan tvoje volje, mada moraš priznati da ih ponekad dobro isplanira. Verovatno si se i ti pitao zašto ljudi koje ti želiš ne žele tebe. Ja verujem da je to opomena da ne pripadate istim svetovima. Ne slažem se sa onim da je to zbog toga što tebe čeka nešto bolje. Možda si ti loš za tu osobu i možda je ona ta koja zaslužuje bolje… Ali zadovoljstvo je veće kad pronađeš ono nesavršeno biće, koje je  baš zbog toga savršeno samo za tebe.

Sreća je kad imaš sposobnost da u jednoj osobi vidiš ono što drugi ne vide. Kada je voliš sa svim njenim manama, zato što je to ona. Sa kojom ćeš da ćutiš i pri tom da se savršeno razumeš. Za nju ti nisu potrebne reči, pogled je sasvim dovoljan za komunikaciju. Ako se potrudiš, primetićeš da ste previše stvoreni jedno za drugo, u stvari da ste previše jedno. Vaši prsti se savršeno uklapaju i teško razdvajaju… Valjda je to nešto što se zove poklon sudbine.

Sigurno imaš delić sebe u nekom drugom. Životna magija će vas spojiti, iako možda živite na različitim krajevima sveta ili na obalama različitih okeana. Tvoj zadatak je da prepoznaš tu osobu i da je ne puštaš. Nikada.

Vrlo lako ćeš naučiti da uživaš u njenom piskavom smehu i detinjastom ponašanju. Odvešćeš je na najviši vrh i pokušavati da joj dokažeš da je ceo svet samo njen. Uz nju ćeš zavoleti kokos, jesen, Mocarta, žutu boju, jorgovan. Zavolećeš apsolutno sve što ide uz nju. Uspeće da te očara, a da toga nećeš biti ni svestan. I tada ti definitivno nećeš moći da biraš, jer je sudbina već izabrala umesto tebe…

Ako si u svemu što je rečeno prepoznao nekoga ko je u tvojoj prošlosti, ne ustručavaj se da ga povratiš. Bitka sa vremenom je opasna igra i ljudi u njoj ne pobeđuju. Nikako ne možeš da vratiš vreme, ali možeš da uzmeš od vremena ono što ti pripada. Ono što je tvoje!

Život prebrzo prolazi da bi se ti premišljao koja košulja ima savršeniju kragnu i koja kravata ti bolje ide uz cipele. Tako je i sa ljudima. Nema smisla tražiti savršenu osobu, već onu sa kojom ćeš ti biti ti.

Za rever ubodi sto ti drago, samo pri tom pazi na srce

Stojim na vetru uzasnog nedostajanja i pokusavam da se odrzim  da ne padenem. I nije taj vetar toliko jak, koliko sam ja slaba jer je deo mene ostao sa tobom. Cvrsto hvatam vazduh koji isparava iz mojih dlanova, pokusvam da stvorim iluziju da bar imam tvoju ruku. Ne vredi, srce ne mozes da zavaras da je tu neko ko nije. Previse je hladno bez tebe. Osecam da mi se cela koza jezi, valjda se previse navikla na tvoju toplinu zagrljaja. Ne mozes ni da pretpostavis koliko je jeziv osecaj kad se u snu okrenem na drugu sranu da bih te zagrlila, a onda shvatim da si previse daleko da bi bio stvaran pored mene. Zatvorim oci, zagrizem usnu I tesim se da cu te videti sutra, iako znam da necu.
Evo opet mi se prividja tvoje porcelansko lice I savrseni nosic. Ti sedis preko puta mene, ne progovaras. Samo se smeskas, onako stidljivo, kao malo dete. Komuniciramo pogledom I razumemo se vrlo dobro. Prilazim ti polako, na prstima, da se ne bih probudila I ucinila da ponovo nestanes. Uzimam tvoju ruku. Nasi prsti se savrseno uklapaju, deluje kao da se nikada nece razdvojiti. Poljubi me. Zadrzi tvoje usne na mojima, sve dok ne dodjes da me probudis i u stvarnosti budes pored mene.

Kad se slon navikao da zivi bez gaca, navici ces se i ti na novi grad

Slozicu se sa onim da mozemo da odemo od nekih stvari, ali to ne znaci da ce one otici od nas. Dobro je sto nam ostaju verne i kad mi odlazimo drugim stvarima misleci da su bolje za nas. Sva sreca pa nemaju ljudsku cud, inace bi nas se vec odavno odrekle (bas kao mi njih). Postoje gradovi u koje mozes da ides i grad iz kog mozes da odes. I obicno pri povratku u taj jedan jedini grad shvatis da on uopste nije dosadan i monoton kao sto ti je pre izgledao. Nema veze sto tek tad skontas da je nikla nova zgrada u komsiluku, iako ona tu stoji vec dve godine. Zurke u njemu nikad nisu dosadne, jer iako postoje samo dva kluba, svi tvoji prijatelji su na broju. Mogu da izmene sve njegove ulice, trotoare, pesacke prelaze, ali tvoj osecaj sigurnosti dok hodas njime se nikada nece promeniti. Posekli su jelke ispred tvoje zgrade, ali su za tebe one jos uvek tu. Samo ti mozes da ih vidis, jer znas koliko su puta one gledale tebe dok si za druge bio nevidljiv. Iako danas postoji drugaciji park, u glavi imas sliku onog zemljanog putica, kojim si prohodao i onu oguljenju ljujasku. U potpunosti razumem tvoj ritual da sednes na sred betonirane staze, nekada je tu bila klupa tvoje ekipe. Ulazis u svoj dom, a tvoj macak pravo pod krevet. Nema veze sto i dalje bezi od tebe, ispunjava te osecaj zadovoljstva jer ipak nije zaboravio ko si. „Mama! Opet si sakrila rakiju! Gde je?“ Uobicajeno uzmes casicu pred grad, mozda dve,tri, pet… I zurka moze da pocne! Koliko god ti se mutilo pred ocima, uvek ces uspeti da prepoznas svoje ljude i najzad-ponovo ces prepoznati sebe. Sad si siguran da je srce na mestu.

Recept za srecu

Nesrecan si, smejes se. Nemoj to da radis, silujes svoju dusu. Idi po gumicu, izbrisi osmeh i nacrtaj ono sto ti osecanja nalazu. Ofarbaj usne u ljubicasto, neka to bude odraz svih modrica nanetih tvom zivotu. Stavi celo pakovanje decijih Orbit i napravi ogroman balon. Nemoj da se plasis da cekas da sam pukne i pusti da ti se zvaka zalepi preko celog nosa. Ovo postaje zabavno. Upravo si uspeo! Kad jednom naucis istinski da se smejes, lako se navuces na to. Idi do kuhinje. Baci sve teglice sa susenom nanom i kamilicom. Pocni da pijes caj od karamel bombona. Upali ringlu i stavi cokoladu na nju (nema veze ako se zapali, lako ces pozvati vatrogasce). Nije zanimljivo ako jedes kockicu po kockicu. Zapravo, nije zanimljivo nista sto je normalno i uobicajeno. Natapiraj krzno svog psa, pokidaj mu povodac i poljubi ga u njusku. Daj mu ceo dzak sa njegovom hranom i pridruzi mu se, mozda usput naucis da lajes 🙂 Prestani da drzis dijete, u to ime naruci sest kugli sladoleda od stracatele i ne zaboravi da ih podelis sa svojim ljubimcem, jer on nije bio sebican prema tebi. Pojacaj muziku u svom stanu, otvori prozore i onda brzo istrci na kisu da zaigras valcer sa imaginarnim prijateljem. Udji u stilu Majkl Dzeksona u svoju firmu, a zatim pred svima izjavi ljubav direktorovoj zeni. Nikad se ne ljubis na prvom sastanku, pobogu zasto? Zakazi dejt sa devet zena odjednom, u isto vreme, u istom restoranu. Ona koja ipak ostane da vecera sa tobom, vredi kao svih onih osam, koje su naravno otisle misleci da si kreten. Cestitam! Uspeo si da pronadjes osobu koja ima istu dozu ludosti. Drugacija je i bas zbog toga ista kao i ti! Nije joj problem da spagete jede prstima, jutarnju kafu ispija iz poklopca, ne postuje red reci u recenici, kao ni red na kasi. Nosi dve razlicite cipele i nikada ne placa taxi, jer su joj navodno upravo ukrali novcanik. Ne zeli da postuje pravila, jer je guse i ubijaju njen smisao za zivot. Jednostavno je! Samo treba da nadjes personu koja odgovara tvojim merama. U stvari ne! Treba bas da bude razlicita, da se vasi kalupi ne uklapaju dobro, kako bi tu prostornu razliku vasih svetova ispunila sinteza ludosti i ljubavi. Naucio si da okvire svog sveta postavljas sam, da komponujes svoju simfoniju, iako ne znas cemu sluze note. Barem ces jednom isfolirati svoju smrt, samo da bi video kako ce tvoji prijatelji da reaguju. Pljunuces policajca na ulici i reci ces mu da je pobornik totalitarne vlasti. I od svih pravila, postovaces samo jedno-„zakon ljubavi“ koji sastavlja tvoje srce. I da, jos jedno pravilo-nikada nemoj da zaboravis da ono nestvarno bice pored sebe poljubis u celo za laku noc.

Kako postati bolji covek?

Ponekad u zivotu zelimo pogresne stvari i time saljemo poruku pravim stvarima da nam nisu potrebne. Kazu da uvek treba krenuti od sebe-pa ne secam se da sam i za jedan svoj rodjendan pozelela da budem postenija, iskrenija ili da jasnije razgranicavam zlo i dobro. Mozda bi vise trebalo da se osvrcemo ka tome, kako bi pravicne stvari to shvatile kao dopustenje da nas ipak pronadju. S druge strane, ljudi su neobjasnjivo razocarenje, za koje nema nade da ce prestati. Mozda je Darvin ipak pogresio u svojoj teoriji. Prema mom vidjenju stvari rekla bih da je covek nastao od psa. Oboje krvolocno grizu svoj plen, samo slozicete se da nije isto kad grize pas i kad grize covek! Nista na svetu nije toliko jako, kao bol koju zada covek-coveku, brat-bratu. Prosto je neminovno da shvatis da su bica kojima je dat razum, zapravo najgluplja stvorenja. Razumom smo unistili prirodu, razumom cemo unistiti i sami sebe. Na kraju ce nas sopstveno zlo progutati i videcemo samo mrak.

Pismo cika Mrazu

Dragi, cika Mraze, ove godine nisam bila dobra, lagala sam, varala i pila mnogo vodke. Znam da ces i ovog puta pasti na moj sarm, pa vec unapred racunam da se nista od toga ne vazi. Necu da te lazem i da se pravim da mi treba nova Barbika ili novi automobil za onog indijanca Kena. Mislim da je vreme da porazgovaramo kao odrasli ljudi. Znas sta, zgadile su mi se barbike, pa te s toga molim da iste pogusis, onako slucajno dok budu peglale svoju grivu. Realno, ciko, mnogo plastike ima u ovom 21. veku, kako je krenulo unucicima cu praviti plasticne sarme. Ma ´ajde preko te plastike i moze nekako da se prekoraci, ali sto su glupe…e to ako zaobidjes, onda zajedno sa njima treba da se strpas u raketu i odletis u svemir. A sto se tice pomenutog ljaksea, Kena, daj nek se vec jednom zakuca u banderu, ne mogu vise da gledam kako propali pacer glumi frajera…i nije obavezno, ali je pozeljno, da mu pri tom udarcu poispadaju zubi, da ne zvace vise zvaku na svoj vilidzerski nacin.E sad da vidimo sta mi treba…hmmm…necu da budem skromna, jer je skromnost vrlina budale. Trebao bi mi jedan garderober, ne manji od 350 metara kvadratnih, i naravno, neka bude pun, podrazumeva se da ti sve finansiras. Vec 4 puta si me iskulirao za onu vilu na Havajima, pa sam shvatila da treba malo da smanjim kriterijum. Dakle, bice mi dovoljna jedna jahta, na ovom „nasem“ Jadranskom moru. A posto imam razumevanja za tvoju zauzetost, dajem ti fore do juna da skupis 20-ak Brazilskih crnaca. Da vidim dalje…aj budi ortak, majke ti? Slusaj plan: iz pouzdanih izvora znam kuda ce da prodje onaj moj bivsi nesrecnik sa onom njegovom konjastom. Ti samo treba tu slucajno da se nadjes i da im postavis nogu, ali tako da se njemu samo malo iskrivi nos, a ona neka se unakazi nacisto, ako uopste moze gore od trenutnog. Svesna sam da mnogo trazim, pa sam htela da ti olaksam posao i dam ti mogucnost da biras: Hoces li iz tih tvojih kocija da gadjas Turske producente ili Srpske domacice? Znas sta, 300 godina je bilo dovoljno, ta pokorenost mora jednom da se okonca. Sto setice ovih javnih licnosti, njih sve mozes da dzoknes na gomilu, ali se pobrini da pre toga dozive posebne tretmane. Ovog Bokija 16, ili kako vec, nagovori da zaviri malo bolje u svoj donji ves. Ceci objasni da, za promenu, moze da bude normalna bar 5 minuta. Potrudi se da uzmes iglu od Lukasa i da je das Karleusi, tu imas dve krtice jednim udarcem. A sto se tice one curke, Vendi, nateraj je da shvati da se ovde govori Srpski, a ne kravo-pilicarski jezik. Za politicare necu nista da ti pisem, sigurna sam da si i ti u nekoj stranci, pa da ne najebem bezveze. E, mogao bi malo paznju da obratis i na nauku, evo na primer, na namatemuatiku. Imam jos 3 dana da skinem 6kg i porastem 8cm, pa ti sad izracunaj koliko ti treba po jednom danu, da uspes da realizujes celokupan proces. To bi bilo to, nadam se da smo se ovog puta razumeli u potpunosti i da me neces izneveriti. A tebi za Novu godinu zelim ono najbitnije, da se za promenu presvuces i obrijes.